A iza svega tišina. I djevojčica koja se poslije poraza na Vimbldonu nije imala gdje da vrati.
Jelena Dokić je ćutala godinama. A svi mi smo gledali. I birali da se smijemo.
– Do danas ne razumijem zašto su se mediji smijali. Bio je naslov, šala, pošalica. Gledali su ga pijanog, agresivnog, jezivog. A ja sam bila dijete koje odlazi s njim kući – rekla je jednom ona.
Jelena Dokić, nekadašnja teniska zvijezda, godinama je trpjela zlostavljanje od strane svog oca i trenera, Damira Dokića. Bičevanje kaišem. Udarci špicastim cipelama u cjevanicu. Zaključavanje ispred hotelske sobe nakon poraza. Kontrola novca. Nazivanje „ku**om“ i „droljom“. Sve to – od trenutka kada je prvi put uzela reket u ruke.
Nasilje je bilo sistematsko, konstantno, skriveno iza zatvorenih vrata. Ipak, postojali su znaci koji su mogli da otkriju istinu mnogo ranije, piše Mamamia.com.au.
Ispadi koje je svijet ignorisao
Tokom 1999. i 2000. godine, Damir Dokić je bio akter niza nasilnih ispada na svjetskim turnirima. Iako su se incidenti dešavali pred očima novinara i organizatora, niko nije povukao liniju između javnog nasilja i mogućeg privatnog terora. A sve vrijeme, Jelena je bila tek dijete.
Avgust 2000. – US Open
Izbačen sa turnira nakon što je izvrijeđao konobara zbog porcije lososa. Bilo je to toliko groteskno da je štampa sve opisivala kao komični incident.
Jun 2000. – Vimbldon
Razbio je mobilni telefon novinaru i bio hitno udaljen sa turnira.
1999. – Birmingem
Nazvao je sudije „nacistima“, ponašao se razulareno i čak je priveden jer je vozilom blokirao saobraćaj.
Januar 2000. – Australijan open
Upleo se u fizički obračun sa novinarom, a zatim pokušao da otkupi snimak incidenta kako bi ga zataškao.
Svi su znali da je „eksplozivan“. Ali niko nije pitao: a šta radi svojoj ćerki kada ga niko ne gleda?!
Kad je nasilje postalo reklama
Godine 2002. Damir Dokić postaje zaštitno lice reklamne kampanje za automobilsku kompaniju Kia. U jednoj reklami kaže: „Ko je srećan kad mora da plaća previše?“
U drugoj poručuje: „Ljudi kažu da ne treba da pričam… ali ja ne mogu da glumim da sam neko drugi.“
Bio je predstavljen kao smiješan, temperamentan Balkanac – tvrdoglav, galamdžija, karikatura. Njegovo ponašanje nije shvaćeno kao znak upozorenja, već kao brend. Bilo je lakše smijati se nego pogledati istini u oči.
Svjedočanstvo iz svlačionice
Rene Stabs, Jelenina partnerka u dublu, godinama kasnije je svjedočila o događajima koji su govorili sve.
Prije Olimpijskih igara 2000, Rene dolazi u Montreal da igra sa Jelenom, ali je Damir tvrdio da je Jelena povrijeđena i ne može nastupiti. Kada je pokušala da razgovara s njom, Jelena je bila u suzama.
– Gledala me je kao da želi da igra, ali da ne smije da mu pokaže lice. Vidjela sam modrice. Sljedećeg dana je ipak došla na trening – zakasnila je 10 minuta, ali je došla. Bila je modra – navela je ona.
Na Olimpijadi, Rene je molila Jelenu da ostane u olimpijskom selu – da bude bezbjedna, da njen otac ne može da dođe do nje.
– Bojala se i za sebe i za porodicu – rečeno joj je.
Bijeg
Jelena je pobjegla od kuće sa 19 godina. Ostavila je oca, trenera, zlostavljača – ali ne i osjećaj samoće. Kaže da je tada očekivala bar malo podrške.
– Niko nije provjeravao kako sam. Niko nije pitao. Zar to što više ne želim da moj otac bude trener nije bilo dovoljan signal – upitala je Jelena.
Sportski novinar Ričard Hinds priznaje: „Svi smo znali da nešto nije u redu. Ali kad smo pokušali da prijavimo, odgovor Teniske federacije je bio: ‘Bez saradnje iznutra, ne možemo ništa da istražimo’.“
Želje
Jelena je bila mlada žena koja je željela dvije stvari koje se međusobno isključuju: da ima porodicu. I da bude slobodna od zlostavljanja, prenosi Telegraf.
I danas, kad otvoreno govori o svojoj prošlosti, poruka je jasna: „Znakova je bilo. Samo što ih niko nije htio da ih vidi.“
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu